HomeLifestyle i oldtimeriKako su bili konstruirani prvi automobili?

Kako su bili konstruirani prvi automobili?

Kako su bili konstruirani prvi automobili: Kad je karoserija bila – stolarija

Danas kada govorimo o karoseriji, mislimo na čelik, aluminij, visokočvrste limove, lasersko zavarivanje i kompjuterski proračunate deformacijske zone. No prije stotinjak godina, automobil je u svojoj suštini bio – kočija s motorom. I to doslovno.


Prvi automobili nisu nastali u tvornicama automobila, nego u radionicama kočijaša, kolara i stolara. Upravo zato je njihova konstrukcija bila mnogo bliža izradi namještaja i kočija nego modernoj autoindustriji. Dvije fotografije iz muzeja to najbolje pokazuju: s jedne strane presječeni primjerak Audia Typ M Pullman iz 1925-e godine, a s druge karoserija BMW 303  iz 1933-e godine– oba s istom tajnom ispod lima.

1. Drveni kostur – srce prve karoserije

Temelj putničkog prostora nije bio lim, nego drvo. Najčešće bukva, jasen i hrast.

Stolari su od letvi i greda slagali čvrsti prostorni kostur – okvir vrata, stupove krova, okvir vjetrobrana, podnicu i stražnji dio. Taj kostur je bio nosivi dio kabine. On je davao oblik, čvrstoću i mjesto na koje će se pričvrstiti sve ostalo.

Na fotografiji presječenog automobila to se vidi savršeno: svijetlosmeđe drvene grede čine doslovno “kućicu” oko putnika. Lim tu još ne nosi ništa – on je samo vanjska koža.

Slična je situacija i na BMW-u 303: crvena karoserija je namjerno ostavljena nedovršena kako bi se vidjelo kako drveni okvir izlazi ispod lima na stražnjem dijelu i oko prozora. To nije greška u restauraciji, to je muzejski prikaz načina gradnje.

Ovakva gradnja zvala se Gemischtbauweise – mješovita gradnja: drveni kostur obložen limom na čeličnoj cjevastoj šasiji, kako i piše na muzejskom panou iza BMW-a.

2. Lim kao odijelo, a ne kao konstrukcija

Kad bi drveni kostur bio gotov, preko njega se polagao tanki čelični lim. Lim se rezao, savijao, kuckao ručno i pričvršćivao zakovicama i vijcima za drvo.

Važno je razumjeti: taj lim nije imao nosivu funkciju kakvu ima danas. Njegova uloga bila je zaštititi drvo i putnike od vjetra, kiše i prašine, dati automobilu gladak, elegantan oblik i omogućiti lakiranje.

No lim je bio samo jedan od materijala. Zapravo, dugo vremena bio je i najskuplji i najteži za obradu. Zato su se karoseristi često odlučivali za lakše, jeftinije i fleksibilnije presvlake.

3. Što se sve stavljalo preko drva – osim lima?

Tu dolazimo do najzanimljivijeg dijela priče, i do onoga po čemu su se posebno isticali sportski i luksuzni automobili 1920-ih i 1930-ih.

a) Platno i impregnirana tkanina – Weymann sistem

Najraširenija alternativa limu bila je tkanina. Francuz Charles Weymann patentirao je 1921. godine sistem u kojem se preko drvenog kostura napinjalo posebno platno, impregnirano celuloznim lakom.

Prednosti su bile ogromne: karoserija je bila znatno lakša, nije škripala ni “zvonila” kao lim, nije pucala na spojevima jer je tkanina “radila” zajedno s drvetom, a proizvodnja je bila brža i jeftinija. Zato su Weymann karoserije koristili Bugatti, Bentley, Rolls-Royce, Lancia, Peugeot, Citroën i mnogi drugi.

Izvana je takav auto izgledao kao da je tapeciran – mat, elegantan, gotovo bez sjaja, s karakterističnim šavovima na spojevima. Danas restauratori Weymann karoserije prepoznaju upravo po tim šavovima i po tome što ispod tkanine nema lima, nego samo vata i platno preko drva.

b) Umjetna koža – Rexine, Pegamoid i “lilo”

Ono što se kod nas kolokvijalno zvalo “lilo”, u svijetu oldtimera najčešće je bila umjetna koža. Najpoznatiji brendovi bili su engleski Rexine i Pegamoid – pamučna tkanina presvučena slojem nitroceluloze ili PVC-a s utisnutom teksturom kože.

Bila je vodootporna, jeftina, lako se čistila i davala je automobilu onaj tamni, kožnati izgled. Najčešće se koristila za krovove, stražnje dijelove limuzina i za cijele karoserije manjih, jeftinijih modela. Kod nas se i danas za svaku takvu presvlaku kaže “lilo”, iako se zapravo radi o ranoj umjetnoj koži.

c) Prava koža – za sportske i trkaće automobile

Kod sportskih, trkaćih i luksuznih roadstera 1920-ih i ranih 1930-ih, preko drvenog kostura često se napinjala prava, tanka koža. Razlog je bio isti kao i kod tkanine: težina.

Lim je bio težak i krut. Koža je bila lagana, elastična i pratila je svaku vibraciju drvenog okvira bez pucanja. Zato su je koristili proizvođači poput Bentleya, Alfa Romea, Bugattija, Amilcara i MG-a za svoje najlakše, otvorene modele.

Takvi automobili nisu bili lakirani – bili su “tapecirani” u kožu. S vremenom bi koža dobila patinu, potamnila i postala gotovo poput sedla. Bila je skupa za održavanje, osjetljiva na kišu i sunce i trebalo ju je redovito mazati, ali je davala neponovljiv osjećaj – automobil je doslovno mirisao na kožu i drvo.

Kod restauracije takvih primjeraka danas se često radi greška: umjesto kože stavlja se lim ili moderna umjetna koža. Time se gubi i originalni izgled, ali i originalna težina i filozofija gradnje.

d) Aluminij – za one koji su mogli platiti

Kao najplemenitija alternativa limu pojavio se aluminij. Lagan, otporan na koroziju i lak za ručno oblikovanje, bio je idealan za trkaće automobile i luksuzne karoserije po narudžbi.

Bentley, Rolls-Royce, Hispano-Suiza, Duesenberg i talijanski karoseristi poput Touringa (poznati Superleggera sistem – tanke aluminijske ploče preko cjevaste čelične konstrukcije) koristili su aluminij tamo gdje cijena nije bila presudna. Aluminij se, baš kao i lim, pričvršćivao na drveni ili cjevasti kostur, ali je karoseriju činio i do 30% lakšom.

e) Šperploča i drvo kao završna obloga

Kod najjeftinijih modela, pa čak i kod nekih dostavnih i terenskih vozila, drveni kostur se nije ni presvlačio limom – presvlačio se tankom šperpločom, koja bi se potom lakirala. To su bili tzv. “woodie” modeli, preteče kasnijih američkih Woodie karavana s vidljivim drvenim stranicama.

4. Šasija – zaseban svijet ispod kabine

Dok je kabina bila drvena, ispod nje je ležala potpuno odvojena čelična šasija. To je bio čvrsti okvir od čeličnih profila ili cijevi na koji su bili montirani motor, mjenjač, osovine, ovjes i spremnik goriva.

Karoserija se na šasiju jednostavno – pričvršćivala. Zato se moglo dogoditi da isti tip šasije dobije potpuno različite karoserije: limuzinu, kabriolet, roadster ili čak dostavno vozilo. Proizvođač šasije i proizvođač karoserije često nisu bili ista tvrtka.

Na prvoj fotografiji ta podjela je kristalno jasna: sprijeda vidimo ogoljeni motor, karburator i mehaničke sklopove na šasiji, a iza njega počinje drvena “kabina”. Dva svijeta spojena u jedan automobil.

5. Zašto drvo, a ne čelik?

Razloga je bilo nekoliko, i svi su bili vrlo praktični:

1. Znanja i alati: Početkom 20. stoljeća nije bilo preša za velike čelične limove niti tehnologije za njihovo zavarivanje. Ali bilo je vrhunskih stolara i kočijaša koji su stoljećima gradili kočije.

2. Lakoća obrade: Drvo se moglo rezati, savijati na pari, lijepiti i popravljati u svakoj radionici.

3. Težina i udobnost: Drveni kostur je bio relativno lagan i prirodno je prigušivao vibracije tadašnjih grubih motora i loših cesta.

4. Oblikovanje: Zaobljeni blatobrani, visoki krovovi i elegantne linije 1920-ih lakše su se postizali savijanjem drva i lima, tkanine ili kože preko njega nego prešanjem čelika.

6. Kada je drvo otišlo u povijest?

Prekretnica dolazi 1930-ih. Na muzejskom panou pored BMW 303 stoji i natpis koji najavljuje novu eru: “Ganzstahl-Karosserie auf Stahlprofil-Fahrgestell” – potpuno čelična karoserija na čeličnoj šasiji.

Američki proizvođači, predvođeni Budd patentom za prešanje čeličnih limova, prvi uvode samonosive čelične karoserije. Europljani još  ostaju neko vrijeme vjerni drvu – BMW, Audi, Morgan i mnogi drugi još godinama kombiniraju drvo i lim.

Čak i kada je čelik prevladao, drvo nije potpuno nestalo. Morris Minor Traveller i američki Woodie modeli iz 1950-ih ostali su legendarni upravo zbog vidljivih drvenih okvira.

7. Što to znači za današnje oldtimeraše?

Za vlasnika oldtimera, ovo je najvažnija lekcija: ispod lijepog laka može se skrivati trulo drvo – ili ispod lijepe kože i tkanine.

Kod restauracije automobila iz 1920-ih i 1930-ih, lim je često najmanji problem. Pravi posao je stolarija, a zatim i odabir točnog materijala presvlake. Ako je auto originalno imao Weymann tkaninu, a restaurator stavi lim, auto će izgledati kruto i “pogrešno”. Ako je imao kožu, a stavi se Rexine, izgubit će se i miris i patina i vrijednost.

Zato iskusni restauratori prvo provjeravaju drvo, a tek onda lim, tkaninu, kožu i lak. Kao što pokazuju i ove dvije muzejske fotografije – ljepota oldtimera počinje u drvu.


Zaključak: Prvi automobili nisu bili čelične školjke, nego drvene konstrukcije presvučene limom, platnom, umjetnom kožom, pravom kožom ili aluminijem. Bili su spoj stolara, sedlara, tapecirara, kovača i mehaničara. I upravo ta mješavina zanata čini ih danas toliko fascinantnima – svaki je bio unikat, ručno izrađen, s dušom kočije i srcem motora.

Ostale vijesti iz kategorije

Popularno