Vozači novijih vozila sa SCR sustavom dobro poznaju tu tekućinu. Bez nje vozilo odbija upaliti, kamion staje na cesti. Službeno objašnjenje je ekologija, no pozadina priče je znatno drugačija – radi se o običnoj urei na kojoj se ostvaruje abnormalna zarada.
Što je AdBlue u stvarnosti? AdBlue nije nikakva svemirska tehnologija. Sastoji se od 32,5% uree i 67,5% deionizirane vode. Radi se o istoj urei koja se kao gnojivo koristi u poljoprivredi. U kratko,granula uree otopljena u čistoj vodi.Proizvodnja uree se odvija u kemijskim tvornicama za umjetna gnojiva. Tehnologija je stara sto godina, bez patenta i bez skupog razvoja. Sirovina stoji nekoliko centi, dok su kanister, etiketa i sam naziv AdBlue skuplji od sadržaja.
Kako funkcionira i zašto je ugrađen? AdBlue se ne ulijeva u gorivo, već u zaseban spremnik i ubrizgava se u ispušni sustav, u SCR katalizator.
Kemijska reakcija odvija se u dva koraka:
Urea se na visokoj temperaturi raspada na amonijak: (NH2)2CO -> NH3 + HNCO
Amonijak reagira s otrovnim dušikovim oksidima NOx:
4 NO + 4 NH3 + O2 -> 4 N2 + 6 H2O
6 NO2 + 8 NH3 -> 7 N2 + 12 H2O
Od otrovnog NOx nastaje bezopasni dušik N2, koji čini 78% zraka, i vodena para. Sustav kao takav funkcionira, to nije sporno.Sporno je što ga autoindustrija nije tražila, već joj je nametnut.
Nije kriva autoindustrija, već politika-Inženjeri u VW-u, Mercedesu ili MAN-u nisu željeli dodatni spremnik, dodatnu pumpu i sustav koji se kvari već na -11 stupnjeva. Taj sustav nametnut je normama Euro 6 iz Bruxellesa.A iza tih normi stoji izravan pritisak velikih naftnih i kemijskih korporacija. Model zarade na samom gorivu postao je ograničen, stoga je kreiran novi potrošni proizvod koji gotovo svako novo vozilo mora koristiti.
Vozilo bez AdBlue-a bilo bi jeftinije, jednostavnije i dugotrajnije. S AdBlue sustavom dobiven je proizvod koji zahtijeva stalno nadolijevanje, kristalizira se i čiji kvarovi su skupi.
Ista tekućina, dvije različite cijene na istoj pumpi-Na mnogim benzinskim postajama u Europi postavljeni su točionici za AdBlue. Na gotovo svima vidljive su dvije odvojene cijene,naprimjer:
LKW-AdBlue – oko 1,24 eura po litri
PKW-AdBlue – oko 1,49 eura po litri litri
Punjenje se vrši s istog spremnika , radi se o potpuno identičnoj tekućini. Razlika je jedino u količini – kamion toči otprilike 100 litara, osobni automobil 10 litara – pa se za manju količinu naplaćuje veća cijena.
Kvalitativne razlike nema. Norma ISO 22241 propisuje da svaki AdBlue mora biti identičnog sastava. Tekućina za kamione i za osobne automobile dolazi iz istog spremnika. Riječ je o praksi koja se provodi na benzinskim postajama diljem Europe.
Kanister kao najveća zarada-Najveća marža ostvaruje se prodajom u kanisterima.
Adblue upakiran u kanistere uglavnom je dva do tri puta skuplji od Adbue-a koji se toči direktno na pumpi.
U trgovinama auto-dijelova kanister od 10 litara nerijetko doseže cijenu od 40 eura.
Objektivnog razloga za poskupljenje nema. Urea je pojeftinila, proizvodnja je ostala ista, a potrošnja je rekordna jer svaki kamion Euro 6 troši 5 do 8% AdBlue-a u odnosu na dizel. Radi se o industriji od više milijardi litara godišnje.U posljednje tri godine cijena je porasla za više od dvjesto posto. Poskupljenje se pravdalo cijenom plina. Cijena plina je u međuvremenu pala, cijena AdBlue-a nije.
Dakle, proizvod čija je proizvodna cijena minimalna, prodaje se i za nekoliko eura po litri. Kao kemija, AdBlue odrađuje zadatak smanjenja NOx i to je neosporno. Kao poslovni model, priča je drugačija.
Dok se o zbrinjavanju baterija za električna vozila govori kao o velikom ekološkom izazovu, o milijunima tona uree koja se ispušta kroz ispušne sustave i o plastici od kanistera gotovo se i ne govori.
O AdBlue noćnoj mori i koliko košta popravak spremnika Adblue-a, pisali smo detaljno ovdje: [AdBlue spremnik – noćna mora vozača]
